Blackout Top News

13647198_10207465181812389_1469713314_o

„Bilo kako bilo, noćas sebi ću obečat / da ostavit ćemo trag i utisnut pečat.“

Našao sam se u prilici razgovarati sa Geraltom neposredno prije njegovog nastupa sa Tvrdokorom u klubu Super Super i spomenuo je kako su Burky, Koolade i on stvarno uložili puno truda oko izrade albuma „Od pješaka do rakete“. Najviše me zaintrigiralo to što je spomenuo da su sve radili timski i s ciljem da stvore nešto drugačije od svega što su do sada radili. S obzirom da dugo nisam čuo Burky-a i kako sam već pomislio da je okačio rukavice o klin, zanimalo me kako će cijeli album na kraju zvučati i u kojem će smjeru ići.

Put „Od pješaka do rakete“ počinje sa pjesmom „Nigga“, za koju su Koolade, Bliss i Burky napravili fenomenalan posao što se tiče produkcije. Vjerojatno največi head-banger na albumu sa svojim epsko-herojskim zvukom koji na prve taktove ponese. Zadnje što smo čuli od Burkya je bilo „Dajte djeci sladoleda“ još 2013., no nemojte da vas to zavara jer se Burky vratio gladniji nego ikad. Kako Burky, tako i Geralt očito želi svoj dio kolača i ovim reprezentom na početku puta postaje jasno da s njima nema zajebancije. Jedino što malo zapinje za uho je neobičan miks refrena.

„Ravna crta“ je jedan od mojih favorita sa albuma. Tu Burky i Geralt opisuju stvari i trenutke u životu koji ih rasveseljuju i one koji im kvare raspoloženje. Iako su obojica on point sa temom, Burkyev vers se malo ističe jer se čvršće drži te gore/dole šablone. Sama tema pjesme je odlična sa jasnom porukom kako život nije flat line i kako mora biti ups&downs-a. Na svim dijelovima gdje Burky i Geralt repaju o tome što ih drži gore, Koolade se pobrinuo da beat zvukom bude veseliji, dok ga je na „dole“ dijelovima spustio.

Nakon onako žeštokog uvoda i reprezenta sa pjesmom „Nigga“ nisam očekivao da će iduće dvije pjesme biti toliko fokusiranije. Možda zato jer sam se navikao slušati Geralta kako nabraja punčeve dok se igra sa riječima, no u „Ima negdje jedan grad“ on zvuči puno ozbiljnije. Njegov vers je o njemu i o tome kako on doživljava Zagreb state of mind. U ranijoj recenziji za „Zagreb je Atlanta“ sam spomenuo kako bih volio da se Geralt više otvori kao u pjesmi „Poput Slavoja Žižeka“ i to je to. „Ravna crta“ i „Ima negdje jedan grad“ je to na što sam mislio. Burky je svoj vers posvetio likovima koje svaki dan srećemo u kvartu na veoma slikovit način. Iako je Burky agresivan dok repa o klošarima, ovisnicima o poker aparatima, ekipi koja visi po klupama, klincima bez budućnosti, dilerima, sponzorušama i sličnima, ostavlja tu pomalo tužnu sliku kvarta. Ta tamna strana je dodatno pojačana samim instrumentalom koji nije prenatrpan. Smiren je i sampl baš ostavlja taj žalosni ton.

Prije nego što nastavim sa song-by-song analizom bi htio naglasiti da se kroz cijeli album stvarno i osjeti kako je sve rađeno timski. Reperi večinom snime hrpu pjesama, izaberu određeni broj i to izbace kao mikstape. No, to ovdje nije slučaj. Kooladeovi instrumentali zaokružuju svaki njihov vers i drže sve na nivou.

„WTF“ je reprezent preko puno prljavijeg beat-a nego što je „Nigga“. Refren ima full catchy dio sa, pretpostavljam, Geraltovim „ej, ej, ej, ej, ej“ samplom. Prvi gost na albumu je Reksona aka Demian iz Srbije. Zapelo mi je za uho to što se nakon refrena beat smiri, Reksona nekoliko put kaže „Yo, yo, ah, ah“ i krene vers u kojem kaže: „Mister ubistvo – ne treba mi intro…“ – a jedini on na pjesmi ima intro u svoj vers. Malena kontradiktornost, no i dalje sva trojica zvuče dobro. Nakon što sam album preslušao nekoliko puta,“WTF“ mi počinje zvučati kao filler jer su sve ostale pjesme tematske i sa porukom. Bez obzira što i ovaj reprezent zvuči super, ostale stvari bolje sjedaju u cjelinu.

Svi raperi koji imaju onaj „rap-je-nekad-zvučao-bolje“ osjećaj će sa pjesmom „Walkman“ doći na svoje. Ako vas je ikad zanimalo kakav rap sluša Burky i tko su mu bili glazbeni uzori, to možete saznati ovdje. Kooladeov nostalgični instrumental i Burkyevi versovi nas vračaju u dane kada smo hodali ulicama s walkmanom u džepu i sa slušalicama u ušima bježeći od svih briga i problema. Na ovoj pjesmi nema Geralta, ali je na refrenu nitko drugi nego Ikac, Reksonin kolega iz VIP-a. Stvarno mi je žao što je Ikac odradio samo refren, ali ne i vers.

„Novo rođenje“ je Geraltova solo pjesma u kojoj preispituje sebe, svoje planove za budučnost i stvari koje bi trebao promijeniti kako bi bio bolji kao osoba. Ovo je najozbiljnija pjesma na albumu, što lirički, tako i instrumentalo. Svim ljubiteljima gitare će se svidjeti i solaža koja me iznenadila na kraju pjesme u izvedbi Orjena Ridanovića.

Kao treći gost na albumu dolazi Riđi Riđ iz grupe High5 koji se zajedno sa Burkyem i Geraltom vješto igra s riječima. Usporedbe tipa ja-sam/ti-si su na mjestu, a to je jedino što je bitno za reprezent pjesme. Instrumental za „187“ me na trenutke podsjeća na onaj za „Stani na put“.
Koolade je odradio vrhunski boom-bap instrumental preko kojeg nas Burky i Geralt sa „Neostvarnim snom“ ponovno vračaju nazad u dane. Burkyev vers je o liku koji se kao klinac bavio košarkom i koji je po cijele dane visio na košu da bi se na kraju predao drogi, dok je Geraltov vers u prvom licu. Geralt repa o sebi i kako je to bilo odrastati na nogometnom igrališu i biti mlada nogometna nada. Iako obje priče zvuče iskreno, nisam bio siguran da li su istinite – kasnije mi je potvrđeno da jesu. Uz „Ravna crta“ i „Pečat“ ovo mi je najdraža pjesma sa albuma. Skrečeve na kraju pjesme je odradio DJ Chill.

Kako se album primiče kraju sve mi se više i više sviđa cijela ideja za „Od pješaka do rakete“. Dugo nisam čuo tako kompletan album na hrvatskim prostorima. Sve teme koje su obradili su obojica odradili na svoj način, ali bez značajnih odstupanja, rame uz rame. Večinom producenti ostanu zaboravljeni, ali to ovdje ne bi smio biti slučaj. Koliko su se njih dvoje trudili s versovima, toliko se i Koolade pokazao na instrumentalima.

Jedini double-time instrumental na albumu je za „Od pješaka do rakete“ na kojoj gostuje Dragi iz Connecta. Tekst refrena se odlično uklapa i zaokružuje temu, no auto-tune je jako neobičan. Čuo sam gomilu pjesama gdje je Dragi koristio auto-tune i znam koliko dobro može zvučati, no ovdje nije uspio. Refren zvuči dobro, ali ipak malo neobično. Burky i Geralt album privode kraju kratkim rezimiranjem svega kroz što su prošli na putu od pješaka do rakete. Obojica su u tekstovima samosvjesni, ali ne zvuče prepotentno. Ako niste upoznati sa njihovim ranijim radovima, trebali bi znati da obojica iza sebe imaju velik dio puta koji su prošli, kao i Koolade. Ponavljam, ne zaboravite na producenta.

Što napraviti za kraj albuma nakon što pređeš put od pješaka do rakete? Udari „Pečat“. Tibor, koji je posljedni gost na albumu, odlično upada u svoj vers, ali je napravio još bolji prijelaz sa versa na refren. Svi troje su napravili versove u obliku zdravice, tako da „Pečat“ dođe kao točka i ili crta na t. Obečanje fanovima da će ostat vjerni sebi bez obzira što se dogodi nakon ovog albuma i poziv na proslavu prijeđenog puta i dobro odrađenog posla.

Ako bi album trebao opisati koristeči samo jednu riječ, to bi bila „cjelina“. U mora svih EP-ova, mikstapeova i raznih kombinacija gdje se MC-i miješaju i međusobno surađuju, ova kombinacija je odlična i zvuči kompletno. Kooladeova produkcija ima svoju prepoznatljivu notu koja sve drži na visokom nivou. No teme i ritam albuma se konstantno mijenjaju tako da slušanje na repeat ne postaje zamorno. S obzirom da je album izdan za Bassivity nadam se da će biti prihvačen i preko grane.

By: Intro



Comments are closed.


0